major tom

Dragi ljudi, životinje i bilje.
Major Tom odletio je na drugu virtualnu destinaciju.
Od sada i ubuduće ovaj je blog integralni dio myspace.com/ivansarar stranice.
Eto.

Major Tom

Kings of Leon - Because of The Times
RCA, 2007.


Lou Reed je jedared izmislio rečenicu "You can't beat two guitars, bass, drums,"

Oduvijek mi se jebalo živo za taj rock stereotip (kao i za sve ostale stereotipe).
Ali ponekad se u životu dogode trenuci uživanja u stereotipu.
Pa makar to bio i rock stereotip

Jedan takav trenutak, dugačak točno 13 pjesama, zove se “Because of The Times” a proizveli su ga Kings of Leon.

Kraljevi su rođeni u Oklahomi odnosno Tenneseju.
Kraljevi su tri brata i jedan rođak, i svi se prezivaju jednako - Followill!
Otac braće je kao putujući svećenik-propovjednik Pentakostalne crkve djeci pružio zgusnutu esenciju postojećih i nepostojećih mitova američkog juga, a djeca su čini se bili dobri učenici.

Zašto mi se sviđaju Kings of Leon?
Zato što mi pružaju zvuk one Amerike koju volim i koja vjerojatno ne postoji.
Zvuka Amerike u kojoj je jedan Clint Eastwood veća faca od 100 Brad Pitta i 1000 beckhamovih kopački i 10000 silikonskih sisa i i 100000 hamburgera zajedno.
Zvuka Amerike u kojoj još postoje zmije otrovnice, pušenje i alkohol nisu najgora stvar na svijetu, a ljudi nisu debeljuškasti retardi nego ljudine bivoljih tetiva i pogleda koji ledi krv u žilama.

Kings of Leon neće vam pružiti ono što mogu (ili su mogli) Neil Young ili Bruce Springsteen.
Ali to nije niti pošteno očekivati.
Because of The Times je suvremeniji i globaliziraniji rock proizvod - na momente ćete osjetiti zrnce TV on the Radio vokalnog nemira, česticu Bloc Party ovovremenosti i sjenu dobro prikrivene želje za The Edge kolosalnom stadionskom gitarskom dionicom od koje suze oči.
Because of The Times treba slušati, i to je uglavnom to.
I sigurno ćete osjetiti trenutak u kojem vozite Ford Mustang (koji troši 19 litara benzina što nije ekološki ispravno) pijete Coca colu (koja je jako štetna za vaše zdravlje) i želite poševiti konobaricu Meksikanku bez prezervativa (što je jako opasno, zato što ona to često radi a ima i šestero braće poznatih po baratanju nožem).
Osjetiti ćete taj trenutak, ja vam kažem, i jebat će vam se živo za opasnosti koje pišu u zagradama!

Because of The Times je jedan od mogućih soundtrackova za Marlboro country.
Crveni Marlboro country.
Legenda živi.

Ovo je moja forthcoming recenzijica za Sondu i ultimativna ljetna glazbena preporuka za vas......


Justice "Cross"
Ed Banger/Because music 2007.

Nikad neću zaboraviti recenziju Daft Punka pred par godina u Večernjaku, u kojoj im recenzent zamjera “da zvuče kao da su im glave za snimanje prljave”, nepogrešivo pogađajući u samu srž - prljavštinu!

Ta Francuzi su poznati baš po tome - smrdljivim tijelima, smrdljivim sirevima....zašto bi im plesna glazba zvučala drugačije.
Gaspard Augé i Xavier de Rosnay to dobro znaju, svoj Križ zabijaju u pulsirajuće srce plesne glazbe i nemilosrdno ga pune otrovnim melodijama, lucidnim ritmovima i prljavim slutnjama.
Svatko tko je ikad osjetio zaraženost opakim virusom pariške struje, razveselit će se nastavku bolesti već uz prve taktove ovog visokorizičnog glazbenog pakiranja digitalnog kaosa.

Justice neće promijeniti svijet, jer glazba to ne može.
Justice će promijeniti vaše ljeto i plesnom distorzijom ispuniti golemi krater tišine koji je Daft Punk ostavio iza sebe.
Skočite u njega ušima i tijelom.
I bit će vam sasvim dobro i na plus 40.
D.A.N.C.E.!


P.S. jebačku recenziju pročitajte na kraljevskipuding.blog.hr, imate ga u linkovima
P.P.S. Sa stvari "Waters of Nazareth", ako me pamćenje ne vara, Darren Emerson otvorio je svoj set na Harteri...

Zadnjih dana slabo radim, samo se lagahno zajebavam, surfam i razmišljam.
Paše mi.
Adaptiram se za nadolazeći g.o.
Pred g.o. obično sam u fazi mržnje prema sebi, bližnjima, poslu i nadasve smislu života, ali to je normalno za kretena u burn-outu kakav već jesam.
Tih dana u godini obično osvijestim i svoju neugaslu životnu želju.

Prilično je banalna.

Želim se znati tuči. Ne filmski šminkerski, nego onako jebeno, efikasno istočnjački.
Jelda da je malo psihopatski?
Al tako je, što ću.
Sa natruhama psihopatije i sociopatije u vlastitom karakteru pomirio sam se još na faksu kada sam spoznao da literatura neke moje odgovore u upitnicima osobnosti ne ljubi baš previše i svrstava me u blago devijantne. Npr. imate klasično pitanje u najpoznatijem svjetskom inventaru osobnosti koje glasi: “Da li se ikada poželite zabiti u vozilo ispred vas?”
Naravno da želim!

Skrenuo sam s teme...

Zašto tučnjava?
Ima tu malo robinhudovskih kompleksa o pravedniku pobjedniku i puno više dnevne pragmatike.
Kad ti neki agresivni seronja daje do znanja da je velik, čelav i jak i da su to argumenti zbog kojih ti moraš ustuknuti, a ti mu onda jednostavno polomiš pičku onako ajn-cvaj!
(Zbog toga sam se uvijek divio J.J. Burnelu iz Stranglersa koji je karate-guru, a i Tonči Tadiću bogami.)
Siguran sam da takva vještina pruža super kombinaciju produhovljeno-seljačkog samopouzdanja koje jednostavno godi.
Siguran sam i da vjerojatno nikad neću osjetiti isto. Nedovoljno sam nabrijan na tu ideju.

Eto podijelio sam s vama moju životnu želju.
Dosta za danas.

Timbilding je naziv popularne aktivnosti tvrtke čija je namjera poboljšati učinkovitost, odnose među ljudima, razinu komunikacije i sl.
Osobito je popularan među pomodnim zagrebačkim tvrtkama, zato što je Zagreb jedan od vodećih, ako ne i vodeći svjetski centar pomodnosti.
Sve je tamo udešeno tako da ukoliko želite biti dio nekog socijalnog kruga morate pažljivo igrati igru pomodnosti, odnosno pratiti osjetljivi ekvilibrij in i out aktivnosti, tako da se ponašate maksimalno in i minimalno out.
Ako to uspijete onda imate velike šanse da vas i vašu tvrtku smatraju uglednim članom socijalnog i poslovnog kruga kojem pripadate ili želite pripadati.

Tako kaže teorija.

Praksa kaže da se većina zaposlenika u pomodnim zgb tvrtkama međusobno ne podnosi i svako bi sjebo kolegu u sklopu vlastitog uspona po skalama hijerarhije, sam tak.
Tako da timbilding zapravo predstavlja dodatnu slobodnu aktivnost koja pomaže tihom ili manje tihom ratu za moć unutar kolektiva.
Svi koji misle suprotno obične su budale i lososi naivci (losos je naivac jer pliva uzvodno da bi bio pojeden od strane medvjeda).

Čitav ovaj nezanimljiv uvod pišem zato što je jučer naša mala Manufaktura koja broji 4 (uskoro 5 ljudi) otišla na timbilding!!!
Na timbilding smo otišli nas trojica, partneri-suvlasnici, jer ne pada nam na pamet dijeliti slobodno vrijeme za zaposlenicima, također našim prijateljima. O ne!

Timbilding se sastojao od odlaska u Ferarru na koncert grupe Arcade Fire, jednog krivog skretanja na autoputu kraj Padove, oko 14 piva, 2 kutije cigara, komunikacije sa mladim parom Talijan-Belgijanka koje smo fascinirali našim poliglotstvom, 3 panina 4 i po eura svaki i još neke sitnice na pumpi u 3 ujutro.

I to je to!
I to je dobro.

Zadovoljan sam našom malom tvrkom!

Uspjeli smo podijeliti neke fine emocije, nismo prozborili riječi o poslu, odnosima unutar posla, unaprijeđenju aktivnosti, planovima. I dalje smo normalni ljudi koji zajedno rade a mogu zajedno otići na timbilding bez da išta novo naprave. Jeeeeeee, velik je to uspjeh!

Jednaki smo kao i prije timbildinga, jednaki kao i prije 18, 19 godina koliko se poznajemo.
To je pravi timbilding, jednostavno piti pivo, gledati koncert, vratiti se kući.
To je moj i naš timbilding - Ništa, dokaz da je slobodno vrijeme upravo to - slobodno vrijeme.

Zanima vas Arcade Fire? Hehehehe....
Fakof, ovo je tekst o timbildingu!

Kad čovjek ništa ne napiše mjesec i po dana, najlakši kambek je pljuvanje po nekomu ili nečemu.
Evo ja ću pljuvati po firmi koju prezirem, po INI.
Zašto?

Zato što mi se gadi njihova retro neprofitabilna rafinerija za proizvodnju mazuta u centru mog dragog grada, koja smradom i izgledom Rijeku pretvara u lošu scenografiju za Blade Runnera ili Neuromancera ili nepostojeći film o Jeremiahu Jonesu, što je zabavno samo kad si u kinu, a nije zabavno kad u tom govnu živiš.

Zato što sam upravo stigao nakon poslovnog dana provedenog u Zgb, i na povratku sam (usprkos zlatnom pravilu da se ne ide na Inine pumpe kad god je moguće) znatiželjno krenuo baciti oko na odmorište Vukova Gorica, odnosno novu Ininu pumpu o kojoj pričaju kao najboljoj/većoj/pametnoj/lijepoj/mirisnoj/blabla od kad je pumpi i goriva i autoputa.

Kad tamo!!

1. hrpa stranaca koja se gubi jer ne znaju na koju stranu krenuti, a nema nite jedne table Ri odnosno Zg!
2. kiša lije a zrak/voda agregat nije natkriven i 50m je sa strane, i svaki pokušaj te pretvara u jadnog mokrog miša.
3. sistem im nije u mreži tako da moram po x-ti diktirati sve podatke za jebeni R-1.

Znate našu dobru staru INU?
VještINA. BaštINA. BrzINA....

KurčINA!

Hrpa nesposobnih državnih, lijenih pizduna, od kase pumpe u Cisti Provo pa do gospodina predsjednika uprave.
Laknulo mi je tek kad sam izašao iz Tuhobića, vidio puntu Cresa i Učku, ne vidio dimnjake u Urinju i na Mlaci jer su daleko, vratio očale za sunce nakon kontinentalne memle i pomislio:

“Ma ko vas jebe!”

Ovo je recenzija albuma koju sam napisao za informator "Sonda".
Postam ga iz tri razloga:
1. obožavam Feist
2. sviđa mi se kako sam napisao recenziju
3. dopizdile su mi ozbiljne teme koje mi u zadnje vrijeme često padaju napamet.
Eto!


Feist "The Reminder" @ Sonda, svibanj 2007.

Vratila nam se Feist, ta slatka prodavačica sjete!
Jupiiiiiii!

Feist je zapravo Leslie Feist, mala svjetska lutalica s kanadskom putovnicom u kojoj piše February 13, 1976, Amherst, Nova Scotia, što zvuči prilično provincijalno/depresivno, a i provjerio sam dan njenog rođenja - zamislite bio je petak 13!!!!
Sve ove informacije znanstveno objašnjavaju zašto u njenim pjesmama dominira sjetno-čeznutljivo-depresivna atmosfera!
Bez obzira na sve, Feist je jednostavno famozna i natjerat će vas da zaboravite sve što su vas o Kanađanima naučili u South Parku.

Ona pjeva i svira gitaru.
Svirala je i surađivala sa Broken Social Scene i Peaches.
Svijet je osvojila sa “Let it die” albumom pred dvije, tri godine.
Na njenom majspejsu piše Indie/Folk/Alternative što govori dosta i ništa.
Toliko o nebitnoj faktografiji.

Feist me podsjeća na doba kada sam slušao samo nju i Kings of Convenience zbog čega sam u jednom trenutku pomislio da postajem homoseksualac, aaaaaaaa, groznog li ljeta!
Nekako sam se othrvao napadu sladunjave akustične glazbe, liječio se mjesecima s hladnom elektronikom i System of a Down, ali ništa se nije promijenilo.
“Let it die” je i dalje jedan od genijalnijih albuma proteklih pet godina.
Sve što je na njemu divno nije se promijenilo na novom Feist albumu.

Feist i dalje posjeduje definitivno najslađi ženski vokal koji trenutno postoji u svijetu glazbe, toliko sladak da gotovo konkurira Bjork u “It’s Oh so Quiet”.
Njena glazba je fina, jednostavna, akustična, širokog dosega - može se svidjeti svim ljubiteljima ženskica opće prakse poput Norah Jones i Joss Stone, ali i Tom Waitsa, Nick Cave-a, Simona i Garfunkela, Devendre Banharta.
Možda se svidi i ljubiteljima Jacquesa Houdeka i Ivane Kindl i Natali Dizdari i Tine Vukov!
Možda Feist onda dođe pjevati na "Zvijezde pjevaju" sa npr. Lukom Modrićem!

Eto što vam se sve može možda desiti kad snimite jebeno dobar album!
Odite u dućan i kupite novu Feist.
Album se zove “The Reminder”, objavljen je 23.04. što po tko zna koji put dokazuje koliko je Sonda napredna.
I slušajte do bjesomučnosti i bezumlja.
I pazite na seksualnu orijentaciju.

Malo sam razmišljao o Virginia tech masakru.
Zaista malo, jer o tome je dosta teško razmišljati.
Onda sam sinoć pogledao “Svi predsjednikovi ljudi” po x-ti put.
Pa sam još malo razmišljao.
Zatim su mi se obje priče povezale u smislenu cjelinu.

Amerika je zaista društvo slobode.
Oni su slobodni da rade, zarade, kupe oružje, pobiju pola fakulteta.
Isto tako su slobodni da, poput dvoje nabrijanih novinara utjelovljenih od strane prejebenih D. Hoffmana i R. Redforda, upornim fanatičnim radom sjebu vrhušku vlastite vlade.
Jednaka je to sloboda u oba slučaja, samo se nalazi na suprotnim polovima imaginarne socijalno moralne vage.

Kod nas je ta vaga puno kraćih krakova.
Nitko te neće upucat na faksu ali niti jedan novinar neće natjerat vrh bilo čega (npr. Vlatka Markovića) da odstupi, pokaje se, makar hineći.
Nekad, ne tako davno, vaga je bila još kraća, jedva da je i postojala.
Nitko nije smio ni pomisliti niti na nasilje niti na slobodno novinarstvo.

Uopće ne sudim što je bolje ili lošije, ni što je to sloboda uopće.
Samo mi se čini da je jako teško postaviti okvire koji su dovoljno široki za zadovoljavajući individualizam i istovremeno dovoljno uski za kakvu takvu iluziju kolektivnog ćudoređa.
Iako maglovito nazirem da bih ipak rađe živio u današnjim USA nego u nekadašnjoj YU......

Ispravite me ako griješim

U mom životu postoji čarobni kod. “Ajmo bacit žutu loptu!”.

Iako lopta odavno nije žuta nego bezvezna šarena, ta gramatički neispravna rečenica u prevodu znači - "Hajdemo u Volosko igrati vaterpolo, odnosno upražnjavati bilo koju sportsku radnju blisku vaterpolu - Viktoriju, pucat penale, igrat Živo-mrtvo ili se bezvezno napucavat po plivalištu".

Vaterpolo je za mene uvijek bio najprirodniji sport, vezan za bezbrižne ljetne dane na bazenu splitskog Jadrana, mojoj dječjoj ljetnoj oazi, ili kasnije, u mom i dan danas matičnom mjestu za kupanje - Voloskom.
Vaterpolisti su uvijek bili najveće face, onako ogromni, spaljeni od sunca, nedodirljivi....svi mi mulci potajno smo se nadali da ćemo i mi biti takvi kad narastemo.
Znam da tako djeluju i na žene, jer i Ona, kad gledamo utakmice, jedva čeka time-out da izađu iz vode i izlože tjelesa pogledima...

Zlato ovih naših tuljana doživljavam kao svoje, više nego u bilo kojeg drugog sportskog uspjeha.
Znam gdje se to zlato rodilo; u zemlji s pet,šest poštenih bazena majstori se rađaju u malim šporkim portima, među ciplima govnarima, sa dva stara drvena poluraspadajuća gola koje drže dvadesetlitarski plastični bidoni.

Zato me ovih dana nije uhvatila nikakva euforija, osjećao sam se kao da su neki stari prijatelji napravili nešto potpuno normalno, i bilo mi je toplo oko srca - još uvijek je.
Uspjeh je to po mjeri našeg šarmantnog banditskog mentaliteta, uspjeh tih ogromnih ljudi koji udaraju tako da se ne vidi, mogu puno pojest, popit i zagalamit. I potuć se ako treba.
I pritom ne zarađuju toliko besramno da bi postali bahati i antipatični.

Jedva čekam ljeto.
Onaj trenutak oko četiri popodne, kad posao već lagano dopizdi i samo čekaš da neko nazove i izgovori magičnu rečenicu.
“Ajmo bacit žutu loptu!”.

Budući da je danas Vaš dan, ja vam ga od srca čestitam!
I imam mali prijedlog.
Prestanite slavit taj jebeni dan tako strastveno.
Izborite se za sebe na pametniji način nego što je prodaja za cvijet, dva!

Svi argumenti su na Vašoj strani!
Ima Vas više, duže živite, imate bolji imunološki sustav, možete rađati, bolje izgledate.

Imate zapravo sve. Držite nas u šaci. I za jaja....
Jer naša jaja toliko više žude za Vama nego što je obratno i postoji toliko sofisticiranih metoda da nas pokorite, iskoristite i ispljunete.
Seksualno, moralno, materijalno. Svakako.

Zato prestanite kenjati o ravnopravnosti, broju žena u saboru i sličnim pizdarijama.
Nikada nećete biti ravnopravne ako želite biti ravnopravne.
Postati ćete ravnopravne samo ako želite dominirati!
Načela trgovine su jednostavna, ako želiš dobiti 100 moraš tražiti barem 115.

Jel jasno?
Na posao!